Naslovna Istraži Produženi vikend u zapadnoj Srbiji: Uvac, Zlatibor i Golija

Produženi vikend u zapadnoj Srbiji: Uvac, Zlatibor i Golija

Photo: Ivana Ilić
Produženi vikend u zapadnoj Srbiji

Osnova za ovaj članak bile su dve nama vrlo drage i vrlo različite vikend ture – jedna romantična u dvoje, druga prava kamperska sa ekipom. Ovde smo izabrali naše favorite i pokušali da ih spakujemo u jedan super ispunjen produženi vikend. Ako imate viška slobodnih dana, slobodno ovo razvucite na nedelju i više dana ili na nekoliko divnih vikend odmora.

Tekst: 13th & Ilic

Veče je. Gledamo već treću vremensku prognozu. Gledamo mađarski radar. Na sve strane (sa svih strana) – kiša. Ali ima nešto što me muči više od kiše – onaj inat kada nešto sebi zacrtaš, koji plan pretvara u ultimatum. Šanse za dobro vreme su nam slične kao i našoj Kraljevini 1914., ali jedino na šta se mi obavezujemo jeste vikend ispunjen hedonizmom i čistim uživanjem.

U nekoliko klikova rezervišemo kolibu. Naši planinarski rančevi, pošto su odležali 360 dana na polici u špajizu, sa nestrpljenjem isčekuju novu avanturu. Aktivni veš kupljen na akciji u Decathlonu i planinarske pantalone konačno će imati svrhu. Pakujemo ih u prethodno pomenute rančeve. Ispod njih ostaje beli trag oivičen prašinom. Pakujemo tatinog Švajcarca, baterijske lampe čije baterije samo što nisu oksidirale i kremen koji ne znamo da koristimo. Spremni smo.

Photo: Ivana Ilić
Photo: Ivana Ilić

Prvi dan

​Mala, kratka svađa pred put ne može da škodi. Sad smo stvarno spremni :D. Prvo odredište – Zlatibor. Puteva ka Zlatiboru ima bezbroj i svako ima svoj „najbrži“ i „najbolji“, kojim su još njegovi baka i deka, automobilom domaće proizvodnje, sa još minimum jednom familijom i džakom krompira na krovnom nosaču, išli na more. Moj „najbrži“ i „najbolji“ (svakako to nije) jeste preko Šapca, Divčibara i Valjeva. Nailazimo na žutu tablu koja vodi prema turističkom mestu Zlatibor. Kako nismo željni lokala naše folk dive i zujanja autića za decu na gradskom trgu, produžavamo dalje. Žuta tabla koju mi tražimo jeste tabla za Ljubiš, koja se nalazi nekih 15-ak kilometara niže. Od naše kolibe deli nas 4 km asfaltiranog vijugavog puta. Vadimo rančeve, boce vina i osavremenjenu verziju bakinih kolača.

E sad, želim da zamislite savršenu drvenu kolibu, na savršeno zelenom proplanku okruženu savršeno nesavršenim borovima. Zvuči dobro, zar ne? E ova je još bolja. Naš savet je da kolibu rezervišite blagovremeno, pošto je prilično popularna među stranim turistima. Upalite kamin (ne zaboravite da otvorite odžak), otvorite bocu dobrog vina, skinite film sa solidnim recenzijama i bićete zahvalni univerzumu kao da ste sve knjige Lujze Hej naučili napamet. Ukoliko imate više vremena definitivno preporučujemo da Vaš boravak u kolibi produžite i  bez žurbe uživate u gurmanlucima i lepotama Zlatiborskog kraja.

Drugi dan

Kafa i po koji preostali bakin kolač na tremu sa savršenim pogledom na zlatiborske pašnjake? Može. Danas nas očekuje lagan dan. Najpre krećemo ka Sirogojnu. Vozimo se divnim krivudavim putem sledećih 20-ak km. „Staro selo“ je muzej na otvorenom u kojem se prikazuje arhitektura, unutrašnje uređenje zgrada, način privređivanja i organizacija porodičnog života ljudi brdsko – planinskih predela dinarske regije. Prostire se na površini od 5 hektara i ima oko 50 objekata koji su dislocirani i preneti iz okolnih zlatiborskih sela. Priključite se grupi Japanskih turista i odslušajte njihovog plaćenog vodiča a onda pravac „Krčma“, koja je savršeno mesto za doručak. Naša preporuka jeste srpska prečica do infarkta – komplet lepinja – pravi način da se započne dan na planini. Nemojte propustiti njihovu heljdopitu, kiselo mleko i sjajne domaće sireve.

Stopića pećina

Posle doručka za šampione, nastavljamo prema Stopića pećini. To je rečna pećina, kroz koju i danas protiče Trnavski potok. Pećina ima impresivni ulaz visine 18 i širine 35 metara, a nalazi se na 711,18 metara (sa dve decimale, kao da je sam predsednik merio) nadmorske visine. Njena glavna atrakcija je podzemni vodopad, visok 10 metara. Iako nije naročito bogata pećinskim ukrasima, ona ima veoma zanimljive bigrene kade, koje se izdvajaju svojom veličinom i dubinom, koja kod nekih iznosi i do sedam metara.

Produženi vikend u Srbiji
Stopića pećina – Photo: Ivana Ilić

Gostiljski vodopadi

Dan nastavljamo kao pravi turisti i krećemo ka sledećoj atrakciji, vodopadima Gostilje, koji se nalaze na istoimenom potoku. Čitavim krajolikom dominira, 20 metara visoki, vodopad Vrelo – jedan od najvećih u Srbiji. Pratimo dalje potok sve do ušća u reku Katušnicu, i uživamo u velikom broju manjih vodopada, slapova i brzaka.

Selo Ljubiš

Sada nam sledi pravi biser srpske gastronomije, mesto koje treba da služi kao pravi primer i zvezda vodilja svakom srpskom ugostitelju ponaosob i celokupnoj turističkoj ponudi Srbije zajedno. Da je ovo mesto postojalo pre 2700 godina, Penelope bi prste izderala od tkanja, pošto bi se Homer ovde zadržao bar još 5 godina. To mesto je restoran Pećinar. Nalazi se u selu Ljubiš i vodi ga porodica Pećinar. Ista ta porodica vodi seosku radnju. I seosku kafanu. Jedino je pošta državna. Porodica se bavi ugostiteljstvom od 1924. godine kada od kralja dobija lično kafansko pravo.

Photo: Ivana Ilić

Nas na vratima dočekuje Boban koji nas kao hipnotisane vodi kroz čitavo iskustvo. Kroz nekoliko minuta shvatamo da je Bobanovo prezime Pećinar i da su njegova supruga Marija i on šesta generacija ugostitelja iz Ljubiša. Boban ima autoritet jednak učitelju iz vremena komunizma i ne preostaje Vam druga opcija osim da ga slušate. Kako nam je samo drago što smo ga poslušali to veče. Zagrevamo se za ono što predstoji odličnom domaćom rakijom – za mene šljiva a za g-đicu medovača. Pod Bobanovom dirigentskom palicom meni gubi izvorni smisao i postaje večera od 20 gangova. Ovde se dolazi izgladnjen i bez žurbe. Ovde nema večere bez 3 sata.

Photo: Ivana Ilić
Photo: Ivana Ilić

Marija je pravi čarobnjak i naše reči ne mogu Vam dočarati ukus onoga što je izašlo iz kuhinje. Sve je naravno lokalno i domaće. Krećemo od domaće salate. Folk diva naših suseda je možda videla snijeg u maju ali onakvo povrće sigurno nije. Sledi nam domaća, sveže umešena pita od sira i zelja. Zatim, Ivanjički krompir iz rerne ušuškan ispod zlatiborskog pršuta, praćen savršenim kajmakom. Plata sušenog sira i mlečnih proizvoda nikom nije škodila, pa neće ni nama. Pastrmka na žaru izvađena pre 10 minuta iz ribnjaka iza restorana još manje. Ova pastrmka ima jednu veliku manu: toliko je dobra da drugu nećete hteti da jedete. Sve je naravno praćeno odličnim i nepretencioznim domaćim vinom. Do sača nismo dogurali. Vi budite pametni, dođite više puta i prošetajte se kroz ceo meni. Više puta smo se podsetili kakve su bile šljiva i medovača sa početka večere i odlučili da prespavamo u sjajnom smeštaju iznad restorana.

Doručak na Zlatiboru – Photo: Ivana Ilić

Dan treći

Ustajemo rano, srce puno, želudac ništa manje. Ostatak puta rezervisan je za planinarenje. Manjak volje i proždrljivost ne dozvoljava nam da preskočimo doručak kod Pećinara. Ipak su domaća pita, komplet lepinja i kajmak najbolji prijatelji svakog planinara. Kupujemo slatko i rakiju – valja se. Pakujemo se i krećemo prema Uvcu, koji Ivana, već neko vreme, žarko želi da vidi.

Vozimo se prema Novoj Varoši, nastavljamo ka Sjenici a zatim se odvajamo prema Ivanjici. Sa magistrale se odvajamo nedaleko od sela Krstac, na mestu gde se Kanjevska reka uliva u Uvačko jezero (na oko 8 km od Sjenice prema Ivanjici). Iako sam bio skeptičan i pribojavao se da osim tri krivine (koje smo već videli na Instagramu) i mesta gde su nekad živela tri beloglava supa nećemo videti ništa, prvi metri treka dokazali su da debelo grešim a ženska intuicija se opet pokazala superiornom.

Photo: Ivana Ilić

Probijamo se kroz stado ovaca i sledeća 2 km se krećemo makadamskim putem koji vodi ka selu Družiniće. Obilazimo vrh Kandića krš i spuštamo se užim putem do kampa. Što se kola tiče, „dalje nećeš moći!“. Parkiramo se, pakujemo užinu i vodu, razgibavamo se (po savetima Nade Macure) i spremni smo za pokret. Iznad kampa, primetićete drvenu kapiju od koje kreće uređena staza. Trek je dugačak nekih 14 km i nije tehnički niti kondiciono zahtevan. Više info o treku naći ćete na sjajnom sajtu Staze i bogaze.

Pratimo stazu i posle nekoliko minuta stižemo do visećeg mosta koji vodi ka selu Lopiže. Loše tumačenje informacija vodi nas preko mosta i produžava trek za 10-ak kilometara. Ukoliko slikanje sa kravicama i proslavljanje seoske slave sa Lopižanima nisu na vašoj bucket listi vi ne prelazite preko mosta već i dalje nastavljate stazom koja vodi sa desne staze jezera. Krajolik nas svakim pređenim korakom iznenađuje, redefiniše značenje lepog i neprestano mami naše uzdahe. Ukoliko želite nekog da navučete na planinarenje, savetujemo Vam da probate sa ovim trekom.

Savladavamo malo veći uspon i prolazimo pored tzv. „Devojačke stene“. Teren postaje krševitiji a beloglavi supovi proleću iznad naših glava. Savladavamo i poslednjih nekoliko stotina metara i spuštamo se stazom oivičenom kamenjem do vrha i vidikovca Molitva. Ta-daaaa! Ako slika govori više od hiljadu reči onda ovaj pogled govori više od hiljadu Insta-slika.

Iako je trek u linku kružni, oduševljeni prethodno viđenim, odlučujemo da se do kampa vratimo istim putem. Usput, stajemo na jednom od vidikovaca duvamo laybag i uz prosecco i cantuccine (tako su nekad i naši dedovi) uživamo u poslednjim zracima sunca. Vraćamo se u kamp i posle kratkih pregovora dobijamo najbolje mesto u kampu – tik uz jezero. Iako smo bolji pregovarači nego što smo kamperi u nekoliko poteza rasklapamo šatore i pripremamo se za noć pred nama. Kamp je prilično divlji i neorganizovan, tako da zaboravite na luksuz. Naravno, ovo nam nikako ne kvari utisak, već doprinosi čitavom iskustvu. Večeramo, čavrljamo sa ekipom i uz album Jana Bloqvista i vino sumiramo dan za nama.

Četvrti dan

Dok smo uz pomoć komplet lepinje u Sirogojnu radili na povišenju našeg krvnog pritiska, za susedni sto je sedao prethodno pomenuti vodič ekipe Japanskih turista. Častili smo ga kafom i iskoristili priliku da se raspitamo o okolini i mestima koje smo planirali da posetimo. U jednom trenutku neko je pomenuo Goliju. „E tamo nema ničega.“ – odgovori on. Kratak pogled u Ivanu i prećutni dogovor za sledeću destinaciju je pao. Stoga, poslednji dan ovog produženog vikenda rezervisan je za Goliju.

Golija je jedna od najlepših i šumama najbogatijih planina u Srbiji. Neretko, naići ćete na staba visoka i do 40 metara. Na Goliji je zabeleženo 1091 vrsta živog sveta među kojima su 117 vrsta i varijeteta algi, 40 vrsta mahovina (bio sam ubeđen da postoji samo jedna i da raste na severnoj strani drveća), 7 vrsta lišajeva i 75 vrsta gljiva. Takođe, Golija je prebogata divljači i njome danas krstare lovci na vukove, lisice, divlje svinje, medvede, jazavce, jelene, zečeve. Zbog prisustva 95 vrsta ptica jedan je od veoma važnih planinskih ornitoloških evropskih centara.

Na Goliju smo otišli, takoreći „na slepo“, bez previše istraživanja i nekog konkretnog plana (Goliju smo posetili sa društvom i u originalnoj turi tamo prespavali dve noći – prve smo kampovali u dvorištu osnovne škole u Rudnu a druge odseli u seoskom domaćinstvu. Vi, ukoliko pratite naš vodič, u Rudno stižete posle kampovanja na Uvcu). Pošto smo spavali u šatorima, budi nas sunce, brujanje Lada Niva i prvi đaci koji u školu dolaze iz okolnih sela. Dok čekamo da se otvori prodavnica motamo se po selu i saznajemo da je za sutra zakazana organizovana tura na Radočelo. Ako je ova tura dobra za dve stotine planinara, dobra je i za nas, ali kako dan ne bi proveli gledajući u đonove tuđih patika i ostatak McKinleyeve kolekcije proleće/leto odlučujemo se da preduhitrimo planinare i osvojimo Krivaču dan ranije. Rezervišemo smeštaj – na osnovu odličnih recenzija i ljubavi prema ruralnom turizmu i domaćoj hrani odlučujemo se za vilu Selena – i krećemo.

Uspon na Krivaču nije preterano težak (čeka Vas oko 600 metara visinske razlike) a staza je solidno markirana. Pokupite seosko kuče i čeka Vas superkvalitetan ostatak dana uz ekipu, neprohodnu i prohodu šumu i bujne pašnjake. Malo smo skrenuli sa puta i posle 35 kilometara šetnje vraćamo se u Rudno. Čeka nass topla dobrodošlica domaćina dodatno podgrejana domaćom šljivom. Čitavo domaćinstvo izgleda set iz Diznijevog crtaća iz prve polovine dvadesetog veka. Drvena kućica u koju ostavljamo rančeve izgleda kao da su iz nje tek izašli patuljci a u trpezariji kao da se jos čuje eho pesme uz koju su Snežana, ptičice i sitna divljač postavljali sto. Sama večera nije ništa manje idilična. Čeka nas savršena domaća sarma, sveži kajmak koji je do pre dva minuta na vrhu šerpe sa mlekom i odličan polutvrdi sir.

Poslednji dan

​Zla kraljica je saznala da je Snežana ipak živa a i sutra je radni dan, tako da je bolje da palimo. Vozimo se Ibarskom magistralom, melanholija se može seći nožem, ali saznanje da su za neopisivu sreću dovoljni voljena osoba, dobri prijatelji, lepote i delikatesi rodnoga kraja razvlači ti osmeh od uva do uva i stavlja savršenu tačku na još jednu avanturu.